Dragon lair

ponedjeljak, 03.09.2007.

Ispunjenost

Nakon toliko potraga,za osjecajima..necim sto bi ju drzalo na povrsini vode,njen splav u sredini oceana..svijetlost u dubokoj tami..
pronasla ju je...
u sebi,pronasla je ono sto je trazila.
Iskrenu iskru,tako prekrasno oblikovanu,svijetlu i bolno savrsenu..
da ju je pritiskala svojom tezinom,patila je........
No ta patnja,bila je tako slatka.
Goruca iskra,hranila ju je u monotonim trenucima njenog zivota.
Sama pomisao na "njega",davala joj je snage da se podigne i krene dalje.Padala je,no dizala se jos lakse i uspravno je hodala uzdignute glave...
Ta malena plamteca iskra u njoj,bila je ravna cak i inspiraciji koje su pjesnici dobivali od bozanstava gornjeg svijeta.
Osmijeh nije silazio sa njenog lica,jer dala je svoje srce....
napokon je pronasla nekog tko je bio "taj"...i jedini..
Zasto?Pitala se iz dana u dan...
Zasto on?I zasto ja?Kako to da se nemoguce stvari dogadjaju u najneocekivanijim trenucima,danima i godinama....
vrijeme ce pokazati je li u pravu govorila je...i svi problemi nestajali bi iz njene glave cim bi zaustavila sjecanja na njega,samo jedan trenutak,bez rijeci,savrsen onakav kakav je bio...
u njenim sjecanjima ostat ce takav......vjecno....
zaledjen,a opet pun buktece vatre...
tih,a opet tako glasan...
mlado sjecanje starih vremena...da...to ce biti jednom..
samo sjecanje....mozda...vrijeme ce pokazati...no do tada nada je bila tu..
jer nada nikada ne umire...gasi se,ali ne umire.uvijek je tu negdje u blizini..
ceka svoj trenutak,svoje vrijem...bas kao i sve ostalo..

- 12:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 28.08.2007.

Trenutak i nestajanje

Ovo je za moju seku Vranu...

Trenutak

Trcala je.....
Lice joj je prekrila crvena,bujna kosa,zabacila ju je unatrag i krenula dalje.
Ubrzala je korak..jos samo malo...samo malo....
zeljela je vristati od uzbudjenja..no nije.
Kao i uvijek....
Njena krila se naglo otvorivše...i ona uzleti.
Vine se prema beskrajnim visinama.
Neistraženim prostranstvima...
Tiho zajeca od proloma emocija u njoj...no nastavi dalje.
Lebdjela je na južnim vjetrovima,crnih krila raširenih do krajnjih granica izdržljivosti....
Teškog srca zaleprša...samo jedan tren...trenutak..
no dovoljno da počne lagano padati prema tlu..
U hipu se ispravi i osjeti dodir visoke trave na svom licu...lebdjela je samo par metara od tla...
i opet se uzigne..
oprezno....sigurnije u sebe..
toliko puta je vec upala u duboke ponore...
no isto toliko puta se uzigla jos vise nego bi bilo tko očekivao..
učila je...napokon....vrijeme i iskustvo donose plodove u kojima može uživati..ne udara vise o onaj nevidljivi zid,prepreku i najvrsnijima..
Naučila je i ona nešto..
i s ponosom opet leti nebeskim prostranstvima...
na svojim crnim krilima...ponesena svim poznatim vjetrovima i olujama...

- 12:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.08.2007.

Ni to nije sve!

E sad da vas sve podsjetim....Louis Royo je zakon!

- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Posao i osjecaji vezani za to...

headbang

eto Vrano moja osvjezila sam si blog....

i evo jos par.....

- 11:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.05.2007.

Usamljenost

Evo Vrana samo za tebe nastavak prve price..nisam ziher da ce ti se svidjet ali vidjet cemo....

USAMLJENOST

Tisina njenih misli pritiskala ju je sve vise.
Snaznije,u zagrljaj ocaja.
Osjecaja koji svi mi tako dobro poznajemo.
Tistio ju je...tjerao u jos dublji,cudniji osjecaj tuge..
I na kraju,tako tezak teret pao je na njena imaginarna ledja.
Emocija iskustva i opisa,odredjen svim svijesnim bicima.
Osjet usamljenosti.
Taj prodoran ubod,nepostojeceg maca,u samu srz njenog entiteta,postojanja.
Tamo gdje je svatko najranjiviji..
Ubod koji para i trga svaku misao koju dotakne.
I sva razmisljanja padaju u zaborav..
Usamljenost....tesko breme, svake pomisli.
Pokusala ju je definirati,logicno je objasniti i odbaciti iz svoje glave.
Definicijom laika,objasnjen,kao kompliciraniji osjecaj samoce tj. kako si sam..Sam samcat-prepusten sam sebi..
No to je tako vise od toga...
Oznacava ono cega se sva smrtna bica trebaju bojati...pa cak i vise od samog umiranja...zamislila se...
Ljudi...tako krhka bica......sa tako snaznim emocijama..
Biti sam....odbacen....izoliran...odbijen...oznacen..nedvojbeno nedovoljan...zauzet...i na kraju sve skupa usamljen?..Nemojte misliti da je moja glavna junakinja sve te rijeci trpala u isti kos...Nije....sve su to rijeci koje oznacavaju akciju...a usamljenost kao osjecaj jednog zagonetnog,no obicnog ljudskog stvorenja spadao je u reakciju...
Kao da sjedis u praznoj ,mrtvoj prostoriji bez imalo svijetlosti...bez prozora.
Sjedis za stolom.I gledas kako cigareta gori i izgara na samome kraju..a ta cigareta zapravo je ubrzano vrijeme tvog zivota,a oko tebe nikoga...da te utjesi,podjeli s tobom tvoju zabrinutost,tugu,te na kraju i tvoje posljednje rijeci odlaze u vjetar,jer ih nema tko cuti......cudno..ili ne.
No bez brige ova prica ima sretan kraj...Jer u tom trenu dok je razmisljala o tome kako je svijet jedna jako nesretna i okrutna gomila,ugledala je tracak one prekrasne aure..znala je od kud joj je poznata..njen davno izgubljeni ljubavnik nasao se u blizini...samo ga je morala uloviti...
I potrcala je...trcala je brzo poput vjetra,jer se uhvatila za taj zadnji bljesak nade,koji se zadrzao u njenom umu...trcala je...jer nije zeljela umrijeti sama..Jer ipak kao i sva ostala bica,osjecajna ili ne...samoca je ipak poput polaganog umiranja...ne tijela vec duha....a to je gore od bilo cega drugog u svijetu gdje vrijeme oznacava novac...a zene su apsolutno zlo..

- 08:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 23.05.2007.

Zbunjenost

Voda je klizila niz strmu cijev odvoda..jedino sto se culo,bilo je kapanje vode...kap po kap...slijevala se praveci tako malenu,bistru lokvicu vode,na toj pustoj,zapustenoj ulici...cinilo se kao da nikoga nema..no iluzije ne traju dugo..
vec nakon par trenutaka vjetar je uz lisce donio i malen zamotuljak crvenog platna...prljav,mokar,izgledom je podsjecao na neciju davno izgubljenu pletenu carapu.....no pomicao se...naprijed...nazad..taj malen smotuljak poceo je proizvoditi zvukove,nesto jako slicno rezanju...no tako nevino rezanje da je to stvarno bila milina za slusati.Odjednom iz nje je provirila glavica...velike kricavo zelene oci zvijerale su uokolo trazeci bar tracak svijetlosti....samo jedna crna crta oznacavala je zjenicu...dok su se malene oci kruzile uokolo pogledom....crne ljuskice su se ljeskale na suncu naftnim bojama...malene pandjice grebale su po crvenom platnu tako stidljivo,kao da su se bojale napustiti zastitu te crvene krpe..malene lepezaste usi podigle su se visoko u zrak dok je maleno stvorenje osluskivalo zvukove okruzenja..treptao je svojim velikim kapcima dok je njuskao blato i izgazenu travu oko sebe...odjednom je kihnuo i odbacio se dublje u crvenu vrecastu krpu...zacvilio je....i bio tako nevino zbunjen da je to bilo savrseno gledati.......

nastavlja se

- 15:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 18.05.2007.

- 11:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.05.2007.

Trenutak ocaja

Odjednom ugledala je tog sjajnog velikog leptira...
Okupanog samom svijetloscu svoje aure..svih mogucih duginih boja..
Tako privlacnog....tako krhkog..i tako laganog plijena..
Nije mogla odoljeti tom porivu,laganom ulovu za tako brzog i iskusnog lovca
kao sto je bila ona...Tjerao ju je na pokret,na brzu i efikasnu reakciju..
nije ga smjela ispustiti iz vida..a on je nestajao u izmaglici drugih auri..u gomili ljudi..
Pokrenula se...bez razmisljanja je potrcala za njime,jos uvijek ga je mogla osjetiti.
Ali odjednom je nestao..nije razumjela kako..upijala je zadnje tracke zaostale aure..u nadi da ce mozda dobiti
nagovjestaj gdje se nalazi...no nije ga bilo..kao da je ispario u sam zrak..
nije to mogla shvatiti ma koliko se trudila..

wave mah wave mah wave mah wave mah wave mah wave mah

nastavak slijedi...
e da Vrana seko,idemo u subotu cijelu noc van.....ja i ti i ostali...
Bez brige..to je vec dogovoreno...